„Moje je srce na mjestu ovdje među vagonima“, započela je Mihaela Štibrić svoju priču zašto se odlučila na pomalo neobičan korak i postala prva pregledačica vagona u Hrvatskoj. 

 

Ova simpatična 42-godišnjakinja iz Volodera kaže da je ljubav prema željeznici naslijedila od svog oca koji je cijeli svoj radni vijek proveo u HŽ-u radeći kao skretničar i skladištar. A zatim je u dobi od 23 godine i ona krenula njegovim stopama.

„U HŽ-u sam se zaposlila 2003. godine. Radila sam u Kutini kao skladištar i vagonski otpremnik do 2014. godine, a onda sam završila na listi tehnološkog viška i otišla u Željeznički fond. Čekala sam doma i nadala se da će me zvati natrag. Zatim sam izašla iz Fonda i zaposlila se na drugom mjestu.“

Gđa Mihaela je u idućih nekoliko godina radila razne poslove, između ostalog i kao vatrogasac u zaštitarskim tvrtkama. Zatim se prošle godine ponovno prijavila u HŽ Cargo tražeći, kako kaže, svoje mjesto pod Suncem.

„Jedan mi je kolega rekao da će možda trebati ljude. Ja sam poslala zamolbu za vlakovođu i primljena sam. Nije prošlo ni dva mjeseca kad mi je ponuđeno osposobljavanje za pregledača vagona. Ja sam to objeručke prihvatila. Obuka se sastojala od osam sati teorije i 260 sati praktičnog rada i sad radim i kao vlakovođa i kao pregledač vagona“, dodaje gđa Mihaela.

Posao pregledača vagona sa sobom nosi veliku odgovornost jer oni provjeravaju njihovu tehničku ispravnost i na kraju odgovaraju za sve što se dogodi. Na početku joj baš i nije bilo svejedno i bilo ju je pomalo strah, priznaje ova 42-godišnjakinja dodajući da su veliku ulogu u njezinoj konačnoj odluci odigrale tri osobe.

 „Prva je naš šef Regionalnog područja Centar Dubravko Zadravec. Druga je moj mentor Goran Petanjek, a treća i možda najbitnija je moj šef Željko Štefanec. Bilo me je strah te odgovornosti, ali on je vjerovao u mene. Kad netko vjeruje u tebe, to ti puno znači. On je nešto vidio u meni, a sad je red na meni da to opravdam“, dodaje.

Na posao iz Volodera do Zagreba putuje čak 2,5 sata vlakom, ali to joj baš i ne smeta. „To je jednostavno ljubav“, priča gđa Mihaela kroz smijeh. Na pitanje što joj se najviše sviđa u njezinom poslu odgovara: „Sviđa mi se što si malo na terenu, a malo unutra. Malo hodaš oko vagona, a malo si na računalu. Za mene je to najbolje. Ne volim sjediti.“

Za svoje muške kolege ima samo riječi hvale i kaže da su je odlično prihvatili. „Ne znam kakva iskustva drugi imaju s muškim kolegama, ali ja radije radim s muškarcima. Nekako sam navikla na to jer na željeznici baš i nema puno žena. Muškarci su općenito dobri kolege. Što im je umu, to im je na drumu. Kako se ti postaviš prema njima, tako se oni postave prema tebi“, ističe ova 42-godišnja Moslavka.

A što kaže na to da je na neki način ispisala i povijest postavši prva pregledačica vagona ne samo u HŽ Cargu nego i u Hrvatskoj? „To meni još uvijek nije ni jasno“, skromno odgovara gđa Mihaela ističući da su joj velika podrška bili njezini najbliži, osobito njezin suprug i djeca Samantha i Mihael koji su jako ponosni na nju.

A za to svakako imaju i razloga. Mi, kolegice i kolege iz HŽ Carga, joj u svakom slučaju želimo puno uspjeha u daljnjem radu i da joj se uskoro možda pridruži i još neka kolegica.